Ooooooooooo!

petak , 13.02.2009.

Pričam maločas s jednim Zoranom koji će za cijelu priču postati važan vrlo skoro. Upoznajemo se i pita me koliko dugo sam u Zagrebu, kako to da sam odselila iz Osijeka, imam li se namjeru vraćati i sve ono što vas već pita netko iz vašega kraja kada se sretnete i upoznate negdje daleko od kuće.

Istina, Osijek ima golubove, ali nema golubove koje sam primjećivala odrastajući. Ili sam se možda ja promijenila pa s godinama počela primjećivati druge stvari i druge stvari su mi postale važne. U Zagrebu su mi golubovi važni. Kako živim u centru grada viđam ih svaki dan. Neki mi dolijeću na balkon, neki u dvorište, njih hranim svakodnevno, a neki me pozdrave kraj pekare i žicaju koji slanac ili putar kiflicu. Da, ja sam ona žena koju ćete kroz trideset godina sretati na ulici kako priča s golubovima i mačakama lutalicama, a danas bih vam da me sretnete bila simpatična mlada žena koja simpatično priča s golubovima. Ražaloste me vozači koji brzo voze i pogaze nekog mladog i neopreznog goluba, ražaloste me neodgojena djeca i roditelji koji se njima ne bave nego ih puste da trče za golubovima, love ih vozeći se biciklima i remete im popodni drijemež na zubatom suncu.

Golubovi su uz par humanoidnih iznimaka meni daleko najdraži stanovnici Zagreba. A ovo mi je jedna od najzagrebačkijih i najdražih pjesama svih vremena:



Tako da ovu dragu pjesmu poklanjam za dan zaljubljenih svome voljenom Zagrebu i njegovim i mojim golubovima.

Ljudi su govna

utorak , 27.01.2009.

Hrpu toga bih htjela napisati i to skoro svaki dan, ali ne stižem.

Evo započet ću s dobrim stvarima. Onaj biznis u koji sam se upustila za sada se kotrlja. Još uvijek je sve skupa neizvjesno ali izvjesno je da smo počeli, pomakli se s mjesta i nadam se da će se sve dalje odvijati po planu.

Ne mogu tu pisati o čemu se točno radi jer sam putem postala i više nego oprezna ali nazovimo to „moj privatni biznis“. Dakle, u protekla dva tjedna bila sam na nizu sastanaka sa sponzorima, pisala mailove i sve u svemu komunicirala na ovaj ili onaj način s popriličnim brojem ljudi i to iz različitih struka, različitih obrazovnih i kulturnih staleža i ono što mi je ostalo kao najupečatljivije iz sve te komunikacije jest činjenica da su ljudi grozni. Elaborirat ću, naravno da hoću, nemojte sumnjati. Mi smo tek počele s tim privatnim biznisom, nepoznate smo i stoga a priori potencijalno opasne, i za konkurente i za pasivne sudionike. Zašto? Ne znam.

Vjerojatno postoje neka nepisana pravila tržišnog natjecanja po kojima je svatko novi automatski ugroza tebi, iako on to uopće ne mora biti jer si ti u utakmici već dugi niz godina, imaš more kontakata o kojima početnici mogu samo sanjati i zapravo bi hladno mogao gledati početnika kako se koprca i trudi i energiju i dalje trošiti na svoj posao i svoje aktivnosti. Ne, očito to ne ide tako i nakon nekoliko istovjetnih slučajeva, shvatila sam što mogu očekivati. OK. Mogu se nositi s time da mi naizgled dobronamjerni savjetnici uglavnom žele zlo, nije mi to problem jer i ja itekako dobro klimam glavom u znak „super, javim ti se, dogovorit ćemo se“ unaprijed znajući da od toga neće biti ništa i da na tu osobu ne mogu računati. Onaj tko ti želi pomoći može to napraviti u 5 minuta i 3 telefonska poziva a ne dogovarati kave i meetinge i slati mejlove u nedogled. Dakle, taj dio sam shvatila. Tedi, budi dobra, smješkaj se i osloni se isključivo na sebe i provjerene igrače. Onaj dio koji ne shvaćam i neću shvatiti i da živim sto života odnosi se na ljude koje znam od prije, ljude koje u neku ruku smatram čak i poznanicima, a koji će iz čistog jala učiniti sve da me spriječe u uspjehu. E to ne razumijem.

Svjesna sam da pričam u šiframa ali ne mogu drukčije. Evo vam jedan primjer. Tiče se osobe koju znam skoro dvije godine, radi u frendičinoj bivšoj firmi, a skupa smo bile na hrpi partya i evenata (kako ja mrzim ovu riječ!), uvijek veselo dotrči do mene, pa di si, šta ima, kako si, kako posao, joj što ja tebe volim, idemo se naći, piti, bla. Pri tome je usitinu simpatična (simpatične, jer se radi o dvojcu, dvije cure koje vječito skupa izlaze, druže se) osoba, naizgled dobrohotna, frendice smo i na facebooku, skoro svakodnevno chatamo tamo i tako, recimo da u protekle dvije godine one itekako znaju što se događa sa mnom a znaju i za privatni biznis. Pa sad zamislite situaciju gdje mi brbljamo o biznisu, pričam joj i žalim joj se kako su ljudi govna, kako nam podmeću na svakom koraku, kako ne vjerujem koliko loših ljudi ima i kakve su im karme, a one sućutno slušaju, potvrđuju moje riječi i sažalno konstatiraju da su ljudi takvi i neka se ne sekiram, neka samo nastavim raditi vrijedno i pošteno kao do sada jer će mi se rad i ulaganja definitivno isplatiti, možda ne odmah sada ali dugoročno zasigurno hoće. I sad, kako je Zagreb zapravo selo, a ova branša jedan poprilično zatvoren i uzak krug u koji se treba znati ugurati a kad si jednom u krugu nema te informacije koju možeš propustiti. Pa sam tako prije koji dan čula i što te dvije kvazi frendice okolo pričaju o nama. Od niza neistina koje su izrekle, mene su najviše raspizdile njihove konstatacije kako smo mi predobre za taj posao i da će nas veće zvjerke pojesti za užinu i prije nego se okrenemo oko svoje osi ali da ih baš zanima kako će to biti i kako to jedva čekaju jer smo nekako previše poletjele s tim prvim poslom koji nam se „posrećio“. Dakle, sve strahove i brige koje smo im kao frendicama povjeravale one su uspjele pretočiti u 5 minuta naslade zbog naše propasti.

Kako ja ne znam šutjeti, a nezgodno mi je zbog osobe pred kojom su rekle tu gadariju, ostaje mi samo blog pa tu vama kukam, zapravo samo se žalim, jer to se ipak dogodilo prije par dana i sabrala sam se, vratila se onoj svojoj da su svi ljudi govna i točka, pa čak i oni koji se ne čine takvima na prvi pogled.

Ja jesam veliko dijete i naivna sam i glupava ali ne želim postati govno, nisam takva. Razmišljam već danima hoću li ovim dvjema gadurama nešto reći ili se i dalje dopisivati s njima. Danas sam odlučila, nakon nekoliko ignoriranja, danas sam im napisala da se ne ljute ali da nemam više dovoljno vremena za dopisivanje i druženje jer se posao konačno zarolao i to dobro, pa neka pričekaju tamo do iza 8. ožujka, kad ću se konačno i opariti (u smislu zaraditi, nadam se barem) pa da onda častim kao čovjek. Ma fuck you both što se mene tiče, jedva čekam što će sada smisliti.

Ludo vrijeme, ludi ljudi

utorak , 02.12.2008.

Danas mi ja takav nenormalan dan da ga jednostano imam potrebu sumirati na papiru tj. tipkovnici tj. monitoru.



1. Prvi put sam fizički bila nasilna prema nepoznatoj osobi. Nisam imala prijevoz i mačića Mihu (proljev dobio) vodila kod veterinara. Derao se kao da ga kolju pa sad ga izvadila iz transportera i on se, micek rođeni, odmah uvukao ispod moga šala i ušuškao u jaknu. To nije dugi put (nekoliko stanica tramom i onda jedna busom) a i odabrala sam vrijeme kada u prometalima nije gužva. No, na jednoj stanici Babetina Jebena (inače volim senior citizens, pogotovo otkako mi Bakica umrla, ali ovo je takva odvartna babetina bila da moram prostačiti). Vrata široka, nikoga na njima, ona ulazi, skreće desno, prolazi pored mene i drukne me laktom u leđa iako je imala bajnog mjesta. But never you mind, ne reagiram. Na sljedećoj stanici Babetina želi van a to demonstrira coktanjem jezikom i „daj se makni, dripac balavi“ riječima upućenima jednom djetetu koje joj fakat nije smetalo. Kako sam na toj stanici i ja izlazila, primakla sam se vratima i Babetina ostala iza mene. „Ideš ti van na Selskoj?“ pita. „Idem“. Ona šuti i puše mi u vrat. Stižemo na stanicu, ona me gurne, ali zbilja gurne lijevima laktom i to tako jako me opali u sisu da mi se omakao spontani jauk. Neki gospodin joj veli „dajte se ne gurajte, gospođo, svi izlazimo“. A ona mrtva hladna „Ma mičite se, bagro, mlađarijo, i udari gospodina šakom u nadlakticu a mene ponovno laktom i valjda pola milimetra od Mihe koji je posve unsuspecting spavao na mojim prsima. Poput onog jauka od maloprije, ja sam spontano Babetinu Jebenu uhvatila za ruku, zapešće, i rekla „aj sad! aj sad!“ Jebi ga, Babetina nije računala da se iza mojih toplih okica krije mrga od 1.80m koja bi joj ruku slomila u trenu ako joj netko takne milo malo macasto. Ustuknula je i ušutjela pa sam joj pustila ruku. Tramvaj stao, babetina izašla prva, mi svi za njom. Kad se odmakla nekih 10m, okrenula se i povikala gospodinu, koji se skup sa mnom zgražao nad njezinim ponašanjem, „daboga krepo!“ a meni pak „daboga ti krepala ta mačka!“ Gospodin i ja smo se istog trena počeli smijati. Kako me je Babetina raspizdila, isooooo, bolje da ne pričam, sva sam se osula.



2. That brings me to my next topic. Zovem tatu danas, di si, šta si, kupio sam ti auto konačno al ništa ne smiješ pitati i ne smiješ reći mami i bratu, sve ćemo se dogovoriti, čeka te već. Dobro pa sam sjedila jer bih inače pala u nesvijest. Moji meni već mjesecima žele „izaći u susret“, tako se to kaže, i skeširati mi lovu za neki auto konačno, jer ja nemam par tisućica eura ali im ih mogu otplatiti u mjesečnim ratama a da mi ne uzmu auto ako koji mjesec slučajno ne platim. Ha. To sve ima prednosti i mana. Složila sam prije godinu dana valjda moje uvjete, pomogao mi prijatelj Neno, a odlučili smo autić tražiti u Osijeku jer su tamo, pogađate, auti jeftiniji nego tu, a i tamo mi se tata i brat mogu time baviti, ovdje baš nikoga nemam sa sličnim afinitetima. No ta potraga za autićem pretvorila se u potragu za Eldoradom, te ovo nema, te ovo ne valja, tek korejski je, te bla i bla, ja odustala u međuvremenu i sigurno dva mjeseca nitko ništa nije spomenuo. I onda danas ovo. I sad ne smijem pitati koji, kakav, koje boje! Istog trena sam smislila poslat Kumove na đir mojom ulicom ali me Stari pročitao i auto nije tamo. Bah. Kako ću izdržati dva tjedna? Oh, današnja vožnja tramvajem s bolesnim micama je nadam se bila posljednja do daljnjega.



3. Još nešto je bilo danas ali se ne mogu sjetiti. Odnosno mogu!!! Bracika mi danas dobio petaka iz engleskog jezika za pravnike! Prva prvcata petica na njegovu faksu, što možda nekima od vas nije čudno, poznajući mene štrebericu, ali nama svima koji pratimo dug put moga Bracike preko pravničkog trnja do zvijezda i Zavoda za zapošljavanjeje ovo itekako big deal. Bracika, ne daj se!



4. Hm, velika ljubav jedne moje drugarice, nazovimo je Mu ili Mu-Mu (da ne skužite o kome pišem) je danas u Osijeku postao počasni građanin meni najdražeg grada na svijetu. Fotke još nemam ali čekam i čekam. Usput budi rečeno, danas je 222. rođendan Mog Osijeka Punog Sunca, pa sretan ti rođoš, grade moj!

Sretna nam Nova

petak , 31.10.2008.

Sretna na toj nekoj razini na kojoj bismo svi trebali biti sretni, živi smo, preživjeli još jednu godinu, manje-više smo zdravi, sposobni gurati dalje. Voljena sam, volim. Nisam gladna. Nisam na ulici. Ne granatiraju me kao ekipu u pojasu Gaze. Kvaliteta života mi se poboljšala jer odnedavna imam i auto a i mjesecima sam fino zarađivala.



Tužna jer sam postala bolno svjesna prolaznosti i smrtnosti. Ne nalazim načina da to prihvatim i to ide tako daleko da u sljedećoj godini ozbiljno razmišljam o tome da potražim stručnu pomoć kako bih posložila neke kockice u glavi. Otkako je Baka umrla početkom godine, užasno se bojim za sve drage i mile ljude, bojim se svakog jutra pogledati na mobitel i ako ugledam propušteni poziv iz Osijeka, smrznem se, mislim da se nekome nešto dogodilo. Tata je imao te neke fatalističke ispade od kojih mi se povraća, kao, on je sad sljedeći na redu, pa tko zna hoću li dočekati sljedeću godinu i tako to, a mene to boli strašno. Mama kaže da se tako osjećam zato što patim od Petar Pan sindroma, ne želim odrasti, suočiti se s nekim činjenicama. Vjerojatno je u pravu ali ja ne mogu bolje, barem ne sama.



Nezadovoljna jer nisam ostvarila baš ništa od nekih velikih osobnih postignuća, onako kako sam prije uskoro dvije godine prestala pušiti – i dalje sam debela, ne volim samu sebe, ne poštujem se jer nemam previše razloga za to, vrtim se u tom nekom začaranom krugu iz kojega nikako da se trgnem, po pitanju obrazovanja ništa nisam napravila, nisam čak ni upisala tečaj excela ili portugalskog što sam planirala početkom ove godine. Ispada da sam cijelu godinu provela u čekanju, planiranju i maštanju. Od nekoliko jako dobrih poslovnih prilika nisam napravila ništa, baš ništa, i ponovno sam tamo gdje sam bila i početkom godine, s tom razlikom da ću u 2009. vjerojatno teže doći do normalnog posla i zarade. Upustila sam se također u nešto posve eksperimentalno, ali o tome ne mogu još pisati – ako upali, a nadam se da hoće, bit će dobro, a ako ne upali, najebala sam. Zbilja.


Zahvalna sam prijateljima koji me vole i raduju mi se svaki dan, prihvaćaju me ovakvu kakva jesam. Ja njih neizmjerno volim i svaki dan Bogu zahvaljujem što me blagoslovio i okružio dobrim ljudima a loše maknuo dalje od mene. Za jednu od ovih dobrih, najboljih, sljedeća je godina prijelomna, a preko nje i za još nekoliko nas koji se svakoga dana radujemo njezinoj sreći i oporavku. A svima ostalim želim sve najbolje, zdravlje, zdravlje, zdravlje i veselje.


To želim i svima vama koji ovamo navraćate, barem onima od vas koje neću vidjeti.

Sebi želim također zdravlja, razboritosti i širom otvorene oči.

Sretna nam 2009.

<< Arhiva >>